NEDWireless
  NEDWireless  

Wireless a.k.a. WIFI (WIreless FIdelity) a.k.a. WLANSjećate li se prvih bežičnih telefona i mobitela? Da! Bežične komunikacije postaju sve zastupljenije na svim poljima u svijetu, pa je tako nedavno primjena bežične tehnologije primjenjena na računalnim mrežama – LAN-u. Iako je to novo bežično područje, koje i danas doživljava revoluciju, svoju primjenu u svijetu ima već dugo vremena.

Kao i u svakom slučaju nove i nepoznate tehnologije, kod nekih korisnika je prisutna skepsa i preveliki apetiti glede brzine. Ovaj tekst napisan je sa namjerom da Vas zbliži sa bežičnim LAN-om. Mogućnosti integracije sa žičanim LAN-ovima, brzine, dometi i sigurnost jednog bežičnog LAN-a neka su od pitanja na koja ćemo odgovoriti.

 

Bežični LAN danas postaje sve popularniji u krugu poslovnih i privatnih ljudi. Kroz godine, bežični LAN je prošao standardizacije, poboljšanja u brzini i na kraju krajeva – postao je pristupačan cijenom. Važno je napomenuti da je bežični LAN potpuno kompatibilan sa žičanim.

 

Mobilnost
Bez obzira koji standard koristite, bežičnim LANom radite, pristupate podacima ili se igrate bez žica. Bez ikakvih prekida u radu, individualno se spajate na mrežu bez traženja kablova i utičnica. Ostajete li za svojim stolom, ili se selite po uredima, skladištima, vani ili nutra – uvijek ste spojeni na mrežu.

 

Fleksibilnost
Nove mrežne korisnike možete dodati bilo kada, bez žica. Bežični LAN može biti korišten i kao privremena mreža na sajmovima, kompleksnim uredima gdje je ožičenje teško ili nemoguće, u povjesnim zgradama...

 

Spajanje na klasičnu mrežu
Omogućite bežičnim korisnicima pristup bazi podataka i informacijama u poduzeću, štampačima ili internetu. Sve što Vam treba je Access Piont – pristupna točka. Taj uređaj omogućava integraciju bežičnih korisnika sa postojećim žičanim Ethernet mrežama.

 

Lako proširenje
Bežični korisnici mogu se spajati i odspajati bez efekta na ostale korisnike i rad na mreži.

 

Oprema
Osnovna oprema koja se koristi kod bežičnog LAN-a jesu Access Point (Pristupna točka) i kartica za klijenta PCI ili PCMCIA odnosno za stolno ili prijenosno računalo.

 

AP - pristupna točka
PCI kartica
PCMCIA kartica
Želite li povećati domet svojih uređaja, potrebne su Vam vanjske antene. Domet uređaja sa ugrađenim antenama iznosi 100 metara u zatvorenim, odnosno 300 metara u otvorenim prostorijama. Priključivanjem adekvatnih dovoljno jakih i usmjerenih antenna, možemo postići vezu na nekoliko desetaka kilometara. U infrasstrukturalnoj bežičnoj mreži na pristupnu točku stavljamo omnidirekcionalnu antenu koja pokriva 360 stupnjeva, dok klijenti koriste usmjerene antene.

 

   
   
Bežična mrežna kartica je u principu klasična mrežna kartica jedino što kao medij koristi zrak, a ne kabel. U računalu se takva kartica nakon inicijalnog podešavanja i bez dodatnog softvera ponaša kao klasična mrežna kartica – neprimjetno.



Access Point – pristupna točka je uređaj koji međusobno povezuje bežične i žičane korisnike mreže. Pojednostavljeno – zamisite ga kao jedan mrežni HUB. Pristupna točna, ima integriran LAN port (po pravilu Ethenet) i WLAN port (konektor za antenu). Opcionalno, Access Point može se koristiti i kao bežična mrežna kartica za umrežavanje pojedinačnog računala (klijent), kao repeater i za povezivanje dviju fizički razdvojenih mreža (bridge).


Kao i kod klasičnih mreža postoje dvije vrste umrežavanja:

 

Peer to peer – “Ad-hoc” u bežičnom mrežnom terminu. Svaki terminal može direktno komunicirati sa bilo kojim drugim terminalom u WLAN-u. Ad-hoc mreže se brzo instaliraju, mobilne su i često su privremenog karaktera.

 

Infrastrukturni mod je tip bežične mreže u kojoj terminali komuniciraju preko Pristupne točke, bilo međusobno, bilo sa terminalima u ožičenoj mreži.

 

WLAN: Ad-Hoc
WLAN: Infrastruktura
Dakako, kod kompleksnijih mreža, sa više pristupnih točaka javlja se roaming – termin koji nam je poznat iz GSM tehnologije. U našem slučaju, terminal bira Pristupnu točku koja ima najjači signal.

 






Teorija



IEEE 802.11a i IEEE 802.11b standardi



Nekoliko standarda bežičnog LANa su na tržištu: IEEE 802.11b, 802.11a i 802.11g. IEEE 802.11b standard omogućava brzine prijenosa do 11Mbps. Radi na frekvenciji 2.4GHz, koristeći “Direct-Sequence Spread Spectrum” (DSSS) protokol. Enkripcija podataka je moguća, korištenjem WEP ključa do 256 bita. Frekvencija na kojoj radi ovaj standard potpuno slobodna je za korištenje ukoliko izlazna snaga ne prelazi 100mW.



IEEE 802.11b standard je kompatibilan sa starijim 2Mbps IEEE 802.11 bežičnim LAN standardom.



IEEE 802.11a standard omogućava brzine do 58Mbps. Koristeći Turbo mode, protok podataka doseže 108Mbps. Koristi “Orthogonal Frequency Division Multiplexing” (OFDM) shemu za postizanje većih brzina prijenosa. Ovaj bežični LAN radi na frekvenciji 5GHz, sa korištenjem enkripcije sa WEP ključom do 152 bita. Mana ovog standarda jest frekvencija rada, za koju se u RH plaća koncesija.



802.11b+ i 802.11a/b



Kao dodatak 802.11b standardu, razijen je 802.11b+ standard sa povećanom brzinom prijenosa do 22 odnosno 44 Mbps. Kompatibilnost sa 802.11b standarnom je zadržana, a uređaji rade na istoj frekvenciji.



Dual band standard 802.11a/b nudi fleksibilnost. Takvi uređaji rade na obje frekvencije, 2.4GHz i 5GHz, pružajući tako fleksibilnost, bez obzira na mrežnu infrastrukturu.



Kako to radi?



Radio komunikacija kod WLAN-ova se obavlja u tzv. ISM (Industrial, Scientific & Medical) opsegu frekvencija koji je svuda u svijetu prihvačen kao opseg za čije korištenje nije potrebna licence tzv. FTA – free to air spektar.






ISM čine tri opsega frekvencija: 902 - 928 MHz, 2400 - 2483,5 MHz i 5728 - 5750 MHz. Od njih se, u ovom trenutku, najčešće koristi opseg oko 2.4 GHz. WLAN-ovi koriste Spread Spectrum modulacije koje signal rasprostiru po širokom opsegu frekfencija i koje su dovele do prave male revolucije. Naime, one omogućuju da više korisnika istovremeno dijeli isti frekfentni opseg bez međusobne interferencije, i pružaju mnogo veću otpornost na smetnje i prisluškivanje od modulacija 'uskog' spektra. Umjesto da se signal velike snage šalje preko malog frekvencijskog opsega, pokazalo se da je mnogo bolje slati signal male snage preko širokog frekvencijskog opsega. Ukoliko na nekoj frekvenciji iz opsega postoji snažna smetnja, vjerojatnost da će se poslana informacija točno primiti je neusporedivo veća zato što će najveći dio signala biti prenešen, a da smetnja neće imati nikakav utjecaj na njega. Također, ne treba mnogo objašnjavati zašto je neusporedivo teže priskuškivati signal koji je razasut preko prilično širokog opsega frekfencija i uz to ima veoma malu snagu. U prilog tome, recimo da je ova tehnologija razvijena još prije oko 50 godina i to za vojne primjene sa ciljem da bude maksimalno otporna na ometanja, interferenciju i prisluškivanje.



Razlike u odnosu na klasičnu mrežu



Zbog drugačije prirode fizičkog medija i na nivou veze, postoje razlike u odnosu na žičane mreže. CSMA / CD metoda koja se koristi u žičanim Ethernet mrežama je ovdje nepraktična jer je otkrivanje kolizija kod radio signala mnogo teže. Naime, stanica koja emitira signal, zbog simplexa (jednosmjernosti) radio komunikacije, ne može saznati da li je došlo do kolizije. Stoga se metoda pristupa izmjenila, pod nazivom Distributed Coordination Function (DCF). Ona koristi Carrier Sense Multiple Access / Collision Avoidance (CSMA / CA), a ne Collision Detection (CD) metodu. Radi se o tome da stanica osluškuje da li je medij slobodan za emitiranje i ako jest, počinje sa emitiranjem signala, no poslije nekog slučajnog vremenskog intervala. Takva metoda smanjuje vjerojatnost kolizija jer sprečava da više stanica počne u isto vrijeme sa emitiranjem u trenutku kada su otkrile da je medij slobodan. Da bi se dobila još efikasnija komunikacija koriste se CTS i RTS signali. Na početku komunikacije pošiljalac šalje RTS signal kojim za neki vremenski period rezervira medij i obavještava primaoca da ima paket za njega, naravno, ukoliko je primalac u okviru dometa. Ako se radi o infrastrukturalnoj mreži, neke stanice neće čuti RTS signal. Međutim, pristupna točka u bežičnoj mreži tada šalje CTS signal koji sada sigurno dolazi do primaoca kao i do svih drugih terminala čime ih se obavještava da je medij rezerviran i da emitiranje uskoro počinje.



Sigurnost



Pitanje sigurnosti je jedno od najčešće postavljanih kada su u pitanju bežične mreže. Možda će to mnoge iznenaditi, ali brojni analitičari i eksperti za pitanja sigurnosti smatraju bežične mreže sigurnijim od klasičnih žičanih mreža. Za to postoje jaki argumenti, a ne zaboravimo da i žičene mreže imaju svoj bežični dio, tj. da emitiraju zračenja ciji intenzitet nije mali, naročito kod današnjih UTP mreža. Kada je u pitanju sigurnost, glavne razlike izmedu LAN i WLAN mreža potiču od različitog fizičkog nivoa. Spomenimo ponovo da sama Spread Spectrum tehnologija, kao što smo rekli, garantira visoki stupanj sigurnosti. Pored nje mnogi bežični uređaji imaju ugrađene opcije za kriptiranje. IEEE 802.11, standardno predviđa sigurnosnu tehniku poznatu kao Wired Equivalent Privacy (WEP) koja se bazira na korištenju ključa i RC4 algoritma za enkripciju. Korisnici koji ne znaju ključ ne mogu pristupati WLAN-u. Enkripcija se neuporedivo lakše implementira kod WLAN-ova što je rezultiralo pojavom dosta nezavisnih proizvođača specijaliziranih za WLAN Security softver. Da bi neko pristupao WLAN mreži mora imati informacije o radio opsegu, korištenom kanalu i podkanalu, sigurnosnom ključu i šiframa za autentifikaciju i autorizaciju korisnika. To je mnogo više podataka nego kod klasičnih žičanih mreža i čini WLAN mreže veoma sigurnim.